NOVOBEOGRADSKE PRIČE: Prvi stanar Novog Beograda

Tamo gde se uliva Sava u Dunav, gde su se nekada nalazile pustare i ritovi, niklo je naselje koje bi, da nije jedna od beogradskih opština, bilo drugo po veličini u Jugoslaviji.

Žućkastosive petospratnice nadomak Tošinog bunara stoje tako da oblikuju slovo P. Deluju pomalo nezgrapno, obeležene zasvagda arhitekturom vremena u kojem su nastale i patinom godina što su za njima. Svaka zgrada ima četiri istovetna ulaza: pet stepenika, tesno odmorište, ukrasni stub od veštačkog kamena i rasklimatana drvena zastakljena vrata.

Otkako postoje, nazivaju ih – paviljoni. Prva tri su na uglu ulica Sremskih odreda i Radoja Dakića. Sledeća tri do njih i tako redom do nekadašnje železničke pruge, pa natrag, pored Instituta za majku i dete; onda Pohorskom do kraja, pa natrag… Između njih su senovite zelene oaze u kojima uvek ima dece.

Dušan Spasojević stanuje u prvom paviljonu, treći ulaz, drugi sprat. On, zapravo, živi u Ulici sremskih odreda broj 18, ali ga je, na zvaničnoj adresi, veoma teško naći.

Dušan je rođen 1911. godine u Brzoj Palanci. U Beogradu je od 1923. Došao, izučio obućarski zanat i ostao.

Bio je sportista: počeo je kao revnosni sakupljač lopti na starom stadionu „Radničkog“ kod Bare Venecije, ispod Zelenog venca, a docnije se bavio svačim pomalo. („Samo nikada nisam boksovao, jer nisam voleo da me neko bije, makar to bilo i u ringu.“)

Posle rata je Dušan Spasojević bio jedan od osnivača fabrike obuće „Petar Velebit“ na Voždovcu. Bio je i prvi predsednik Sindikata kožarskih radnika Beograda.

Oženjen je i sa suprugom Ankom ima dva sina: jedan je inženjer, drugi arhitekta, imaju svoje porodice i odavno ne žive s roditeljima.

„Ovakav je bio početak…“

Možda biografija Dušana Spasojevića ne bi bila vredna pominjanja, da nije jednog do sada nepoznatog podatka. Naime, on je prvi stanar Novog Beograda.

– Živeli smo na Zelenom vencu, u zgradama koje su odavno srušene, tamo gde je danas park ispod Terazijskog platoa – seća se Dušan. – U zajedničkom stanu. Kada je, pred rušenje, počelo raseljavanje, nama su ponudili da idemo u Novi Beograd. Naš gazda, imena mu se ne sećam, a bio je iz ugledne beogradske vinarske porodice Starčević, rekao je: „Ja u Austro-Ugarsku ne idem ni mrtav“. Mi smo, bogami, pristali. Da se kurtališemo zajednice i konačno skrasimo u pravom stanu. I preselili smo se 1953. godine.

Kada su se uselili, zgrada je još bila okovana skelama, a drugi i treći paviljon su bili tek goli neomalterisani zidovi. Okolo su bile livade i bašte, a po obroncima Bežanijske kose vinogradi. Najbliža zgrada je bila stara kafana „Tošin bunar“.

– A prevoz, gori nego sada – smeje se čilo. – Jedan autobus je vozio odavde do grada ispod onog podvožnjaka kod zgrade SIV-a. Kad padne kiša, ili kad zaledi, vozi samo do podvožnjaka, ne može ispod. Meni je do preduzeća na Voždovcu trebalo sat i po, nekad i dva. Toliko i natrag. Samo, nije to bilo teško, navikne se čovek, a i mladost…

Kaže da se oseća kao da je ovde rođen. Nikada ne bi menjao stan, ma šta mu ponudili. Jeste da nema centralnog grejanja, da su podrumi poplavljeni, ali…

– Novi Beograd će sad, 11. aprila, proslaviti pola veka od početka gradnje – veli Dušan. – A Anka i ja zlatnu svadbu i 45 godina života u najstarijoj novobeogradskoj zgradi.

Tačno je da je pre pola veka počela gradnja, ali priča o novom gradu na levoj obali Save je mnogo starija.

Tagovi

Pročitajte još:

Free Porn