Da je lepota u oku posmatrača dokazala nam je i Mateja Bezjak sa Novog Beograda, koja je svoju inspiraciju upravo pronašla u svom kraju na novobeogradskim blokovima. Spoj arhitekture i umetnosti pretvorio se u dobru fotografiju, a ljubav prema kraju u kom je odrasla presudila je da iznova i iznova dobija nove ideje i beleži neverovatne momente.
Umetnost me je oduvek privlačila, u svim oblicima, svih vrsta. Što neobičnije i neočekivanije, to bolje. Razvila sam razne hobije u silnim pokušajima da stvorim nešto što ne može ni da se zamisli, ni da se kupi i da nešto beskrajno i neopipljivo predstavim u minijaturi. I, pošto su me okolnosti odvele u potpuno drugačije vode, hobiji su ostali samo hobiji, a fotografija je postala najdominantniji. Telefon mi je uvek pri ruci, a kamerica spremna da uhvati trenutak.
Inspiraciju pronalazim u kontrastima, skrivenim ili prenesenim značenjima onoga što se nadje pred mojom kamericom.
Volim da fotografišem munje, oblake, nebo, zalaske, ptice u letu, neobične insekte i biljke, neobične interakcije i pojave… sve ono za šta ljudi kažu: „Bolje uživaj u trenutku!“. Uživam! Ali želim i nekom drugom da pružim priliku da doživi baš taj trenutak-kaže Mateja.
A o izložbi nikada nisam razmišljala, iako mi prijatelji često govore da bi to bila dobra ideja.
Odrastala sam u bloku 24, dok je još bio okružen peščarama. Kada izadjem iz zgrade, sa jedne strane, te beskrajne površine rezervisane za maštu, drugare, igru i naše lutalice, a sa druge strane, iza svake zgrade, zelena brdašca i parkići. A onda nastavim dalje stazicama i šumarcima kroz blok 28 do velike deteline sa tri lista, do OŠ „Radoje Domanovic“. Da sam tada imala foto aparat, sve to bi bile fotografije sa mirisom i ukusom tog vremena. Umesto tih neuslikanih fotografija, nastala je moja želja da zamrznem sećanja baš onako kako sam ih tada doživela-priča s ponosom.
Kako je vreme prolazilo, peščare su zamenile zgrade i drugi objekti, a ja sam pomislila da želim da isprobam život u centru, sa više buke i dešavanja. Probala i ubrzo shvatila da mi nedostaju mir, zelenilo i visoke zgrade. I, tako, od peščara, do betonskih džinova, evo mene u bloku 62, napokon visoko iznad prizemlja, sa pogledom na drveće, livade, široko nebo i te prelepe betonske masive. Tu sam nešto manje od tri godine i izvor inspiracije za fotografiju je neiscrpan i još uvek, nedovoljno istražen. Čak i na putu do prodavnice, koji je već dobro utaban, često zastanem da bih ufotkala opet istu zgradu ili prolaz, jer sam, to isto, ponovo doživela na drugačiji način. Ko ne živi na Novom Beogradu, verovatno ga doživljava kao još jednu gomilu betona. Jeste, ali je Novi Beograd najbolji primer za to da ta gomila betona ne mora nužno da bude siva i hladna – izmedju zgrada su zeleni parkovi koji deluju kao potpuno druga dimenzija, beg iz grada i svaki milimetar pogleda je savrsen kadar za fotografiju-naglašava nam ova mlada devojka.
Kako imam sve manje slobodnog vremena, fotke iz šetnje po kraju su postale sve redje, a inspiraciju sam ugledala kroz prozor. Doba se menjaju, priroda smenjuje svoje boje, oblaci putuju iznad njih, munje bljesnu, ptice prolete, a naši moćni džinovi, nastavljaju da stoje ponosno i prkosno, visoki do oblaka, taman da popune sliku za savršen kadar-kaže ova talentovana novobeogradjanka.