![](https://novi.nbgdvesti.rs/wp-content/uploads/2021/11/food-6571583__480.jpg)
Kako se jedna devojka snalazi među dostavljačima hrane, kako izgleda juriti kroz beogradsku gužvu dok mušterija gladna čeka, ko daje najveći bakšiš, ali i može li sebe da vidi u istom poslu i za 10 godina, za portal Zadovoljna otkrila je Beograđanka Tanja.
– Jedino ljudi na Novom Beogradu ostavljaju bakšiš, i to dobar. Oni po centru, čak i na Vračaru – ništa, maksimalno 20 dinara, dok bakšiš sa Novog Beograda pokriva moje troškove hrane, pića i pola goriva – priča Tanja koja radi dostavu hrane.
Njen posao postao je jako popularan otkad je počela pandemija korone i otkad su ljudi sve manje izlazili po restoranima, a više naručivali kućnu dostavu hrane.
Zato u poslednjih godinu i po dana sve češće viđamo dostavljače koji na biciklama, trotinetima, peške, autom jure po gradu, po vrućini, snegu, kiši, vetru.
![](https://novi.nbgdvesti.rs/wp-content/uploads/2021/11/pizza-boxes-358029__480.webp)
“Zaradila sam 70.000”
Pošto deluje da za taj posao treba imati debele živce, najviše zbog probijanja kroz gradsku gužvu, mnogi se pitaju – isplati li se, to jest koliko zarađuju dostavljači hrane.
– Moja primanja za prošli mesec su bila oko 70.000, s tim što od toga 30 odsto ide na gorivo – kaže Tanja.
Ona otkriva i kako je uopšte došla na ideju da se zaposli kao dostavljačica hrane, pre svega jer su dostavljači pretežno muškarci.
– Retko srećem koleginice, možda je jedan odsto žena dostavljača, ali sam primetila da se trude i bore. Na ideju da se zaposlim sam došla tako što sam srela baš dostavljačicu koja mi je rekla da postoji mogućnost zarade i do 4.000 dnevno. To mi je zanimljivo jer volim da zarađujem po angažovanju, to me podstiče. Nisam se dvoumila jer volim da vozim bajs i kola i nema pritiska, ako ga sam sebi ne napraviš.
Ipak, Beograd i presija nekako uvek moraju zajedno, pa je pitanje kako Tanja nalazi svoj mir dok gladna mušterija cupka, a ona je zakrčena u koloni.
– To se ipak dešava kad su gužve u gradu, kašnjenje na dostavu 10+ minuta, ali se trudim da slušam dobru muziku, malo meditacija i sve super.
Kaže i da rizičnih situacija u saobraćaju uvek ima, ali da se nekako snalazi dok u autu obilazi grad.
– Rizik je pogotovo kad se pojave ljudi koju driftuju po centru, ali uvek pazim i šta drugi rade oko mene i poštujem zlatno pravilo – ne diram telefon dok vozim. Neprijatnih situacija sa vozačima uglavnom nema, osim kada ja vozim kao muško.
Niko mi ne stoji nad glavom
A kakve su mušterije?
– Bila je incidentna situacija sa nezadovoljnom mušterijom koja je poručila suši, a kasnio je oko 45 min. Mušterija je bila ljuta i nije htela da plati jer joj ručak kasni. Podrška u firmi to rešava vrlo brzo i efikasno, te ja ostanem zaštićena. Ti ljudi su zaista izuzetno organizovani, puni razumevanja, pomognu nam u najbržem roku, izlaze u susret bez mnogo pitanja. I ne znam kako uspevaju da ishendluju toliko dostavljača. Dobro je i što uvek mogu da odbijem dostavu, da se odjavim, da pitam sve što me zanima i imam osećaj kao da smo tim, a ne stranci koji samo rade u istoj kompaniji.
I kad se sve sagleda, Tanja može jasno da izdvoji pluseve i minuse svog posla.
– Glavne prednosti su neodređeno radno vreme, količina zarade i sloboda jer ne volim da mi neko stoji nad glavom, a mane su gužva u gradu, kamere, parking, kašnjenje.
Tanja otkriva i šta se krije iza onih priča da dostavljači hrane zarađuju po 200.000 dinara mesečno i ide li i ona ka tom cilju.
Pitamo je i može li sebe da vidi u istom poslu i za desetak godina.
– Imala sam po dva neradna dana u nedelji, radila po pet do osam sati dnevno. Postoje ljudi koji jure bonuse i zarade od 200.000 i preko toga i, kad sam videla to, rešila sam da probam i ja. Međutim, ti ljudi rade od 11 do 23h. Zato ću ovaj posao raditi onoliko koliko izdržim jer, da bih zaradila više, moram da radim 10 i više sati. A ja volim svoje slobodno vreme, da se družim, da treniram boks, da se igram sa sestrinom decom… I imam planove za dalje angažovanje u sferi onlajn marketinga.
Izvor: Telegraf